Volim stare stvari koje imaju neku povijest i nose uspomenu, a ženski satovi su posebna priča u tom smislu. Posebice zato što su stari ženski satovi vrlo rijetki, nekada su većinom samo muški nosili satove.

Ja sam sat naslijedila od djeda koji ga je najvjerojatnije kupio na nekom od putovanja. Znam da taj moj sat ima krunu i orla. 

Vidjela sam kako su neke kutije od starih satova izgledale. Neki ženski satovi su imali preklopne kutije, kao kutije za prsten ili penkale, podstavljene satenom i stvarno su luksuzno izgledale.

Ne sjećam se da sam ih negdje vidjela uživo, uglavnom sve što nađem od rijetkih starina i kad su ženski satovi u pitanju, vidim online. 

U online okruženju se uglavnom i razgovaramo o starinama, ženski satovi su možda rjeđa tema jer su većinom muškarci zainteresirani za stare satove. U offline okruženju su se ženski satovi nametnuli kao tema u dva slučaja, mojom inicijativom. U mom krugu poznanika nema mnogo zainteresiranih za satove, ali par puta kada sam ih spomenula, dva prijatelja su uspeli naći neku kutiju u kojoj su bile ostavštine i između ostalog satovi i poslali su mi slike. Ova dva prijatelja koji su imali i Darwil satove od bake ili djeda, to njima nije nešto mnogo značilo. Više bih rekla da to nije nešto poznato i prepoznatljivo. 

Naša generacija i ne vodi računa o satovima i mislim da se više kupuje po cijeni, a ako se uzme u obzir kakvi su mehanizmi, mislim da bi se prije odlučili za noviji sat – posebice kada su ženski satovi u pitanju jer žene biraju po izgledu. To je sve uglavnom išlo uz neku priču koja počinje sa tim da im je stari sat ostao od bake ili djeda ili netko nije znao šta će s tim pa mi je poklonio i slično. Uglavnom se ta priča završi pitanjem da li to nešto vrijedi i da li se može nekome prodati.